Ugledni američki vojni povjesničar i bivši časnik Vojske Sjedinjenih Američkih Država dr. Charles R. Shrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (1992.–1994.) iznio je zaključke koji ozbiljno dovode u pitanje godinama dominantnu tezu o isključivoj hrvatskoj odgovornosti za sukobe u srednjoj Bosni.
Shrader, doktor povijesti sa Sveučilišta Columbia, bivši predavač na West Pointu, Ratnoj školi i Školi Glavnog stožera američke vojske, autor brojnih znanstvenih radova i sudionik vojnih misija u više zemalja, proveo je opsežno terensko i arhivsko istraživanje. Analizirao je tisuće dokumenata, razgovarao s velikim brojem sudionika i svjedoka te obišao gotovo sva ključna bojišta srednje Bosne.
Zaključak njegova višegodišnjeg rada je jasan – sukob nije započeo HVO, nego Armija BiH, i to planski.
Prema Shraderovim nalazima, odluka o napadu na hrvatske snage donesena je u političkom i vojnom vrhu u Sarajevu već tijekom jeseni 1992. godine, dok su konkretne operacije na terenu započele početkom 1993. Ističe kako su međunarodni promatrači i sudske institucije često djelovali na temelju nepotpunih ili pogrešnih informacija, bez cjelovite vojne slike događaja.
Već u siječnju 1993. Armija BiH pokreće koordinirane napade u srednjoj Bosni s ciljem presijecanja ključnih komunikacijskih pravaca HVO-a, posebno na relaciji Kiseljak – Busovača – Vitez. Dana 23. siječnja blokirana je regionalna prometnica kod Kaćuna, a samo nekoliko dana kasnije započinje snažan napad iz pravca Zenice, Lašve i Dušine na Busovaču, u kojem je sudjelovalo oko 8.500 vojnika.
Ti događaji, prema Shraderu, predstavljali su uvod u veliku ofenzivu koja je eskalirala u travnju 1993. godine, nakon čega se sukobi šire na Vitez, Travnik, Novi Travnik i druge općine srednje Bosne.
U napadima je sudjelovalo najmanje pet brigada Armije BiH, uključujući regularne postrojbe, pripadnike tzv. Zelene legije te mudžahedinske skupine. Shrader navodi kako je riječ o unaprijed planiranoj operaciji Glavnog stožera Armije BiH s ciljem razbijanja hrvatskih područja u srednjoj Bosni i otvaranja nove bojišnice protiv HVO-a.
S druge strane, HVO, prema njegovoj analizi, nije imao ni plan ni stvarne vojne kapacitete za provođenje ofenzivnih operacija u tom području. Tvrdnje o sustavnom planu etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva smatra neutemeljenima te naglašava da raspored snaga i tijek događaja jasno upućuju na unaprijed pripremljenu ofenzivu Armije BiH.
Shrader također upozorava na snažan propagandni aparat muslimanske strane koji je, uz potporu pojedinih islamskih zemalja te njihovih medijskih i obavještajnih mreža, oblikovao međunarodnu percepciju sukoba. Istodobno su, navodi, sustavno zanemarivani zločini Armije BiH, djelovanje mudžahedina, etnička čišćenja i politički dogovori s drugim stranama u ratu.
Njegova studija i danas se smatra jednim od najdetaljnijih vojno-povijesnih istraživanja sukoba u srednjoj Bosni te predstavlja ozbiljan izazov službenim i godinama ponavljanim interpretacijama rata u Bosni i Hercegovini.
